17 February 2015

Berlin - prvi utisak

Pasoš - tu.
Viza u pasošu - da.
Avio-karta - odštampana, za svaki slučaj.
Dva kofera - spakovani.

Krajem aprila dani su duži i sviće negde oko 5,30h kada smo otprilike i krenuli iz Novog Sada prema Surčinu.

Rastanak na aerodromu teško pada, ali doneo sam odluku i idem u nešto što bi trebalo da bude bolje od onoga gde sam ili bar jednako dobro, mama zna da koristi skype, opet se pitam u šta se upuštam i da li to vredi, i odlučujem da ne razmišljam o tome, idem u nepoznato i nadam se da će biti sve OK.
Nepoznato. Pa nije bilo baš potpuno nepoznato. Raspitao sam se (čitaj istražio na netu) o svemu što sam mogao, život u Nemačkoj i kako se snaći, proverio šta mi treba za početak, od dokumenata i koji je redosled kod pribavljanja nemačkih dokumenata, tj šta je sve potrebno da uradim kada stignem, kako da dođem do apartmana koji mi je kompanija obezbedila za prvih mesec dana, gde da tražim stanove, šta je Schufa, šta je "Mietschuldenfreiheitsbescheinigung" - jednom rečju, uradio sam sve što sam mogao da u nepoznatoj situaciji smanjim broj nepoznanica. Kao i svaki inženjer, mrzim neizvesnosti, iznenađenja, nepredvidivost. A i bolji je osećaj kada već znam neke stvari unapred, manje je nesigurnosti, lakše je prihvatiti nove stvari, bar meni.

Let je bio sasvim OK, direktan (u to vreme je Air Srbija imao let za Berlin dva puta nedeljno, mislim da su u međuvremenu povećali broj letova, nisam siguran) jer je trebalo da stignem u toku radnog vremena da preuzmem ključeve apartmana.

Taj dan je bio lep i sunčan, i u Srbiji i na severoistoku Nemačke. Negde blizu Berlina avion se, valjda u sklopu pripreme za sletanje, spustio niže i mogao sam da vidim kako izgleda okolina - sve ravno skoro kao kod nas (OK, to sam i očekivao), livade / pašnjaci, jezerca, naselja i pomislim - ej, pa ovo lepo izgleda... sviđa mi se ovako gledano od gore.

Kada sam sleteo, iznenađenje - Air Srbija sleće na terminal C aerodroma Tegel , nema "fingera" (tunel koji se postavi od aviona do aerodromske zgrade, ne znam za srpski izraz, ako ga uopšte ima, molim javite mi) , već silazak niz stepenice, pa u bus, pa do zgrade terminala. Zgrade... hm... to je jedna obična montažna hala, nalik na sajamske hale, za nekog ko je zamišljao jedan od dva aerodroma glavnog grada Nemačke, ovo je pre ličilo na montažnu halu Novosadskog sajma nego na aerodrom... Granična kontrola, kažem za svaki slučaj - znate ja imam radnu vizu, pogledajte tamo pri kraju pasoša, i on mi kaže - Hvala za informaciju, ali to nema veze sa mnom, ja samo evidentiram da ste ušli u zemlju, a vi prijavite prebivalište u opštini (tzv. Bürgeramt).

Kupujem nedeljnu kartu za javni prevoz na automatu, ulazim u bus do centra, okolo je gomila taksista, svi taksi-automobili su svetlo-krem /drap boje, ali nisu svi mercedesi - ima i C5, Priusa, Oktavia, Pasata, A6 itd.
Bus kreće i ja posmatram okolinu - prelazi neki kanal, skreće, evo autoput dole ispod mosta, kakav je ovo deo grada, sve reklame su dvojezične - turski i nemački, kakva je ovo Nemačka, vidi trava nije pokošena na nekom travnjaku, kakve su ovo kućice (kasnije sam saznao da su to vikendice/kamp kućice sa nekih 60ak kvm dvorišta, koje mogu da se iznajme i da gajite cveće i povrće isl.), opet prelazi preko mosta i ubrzo posle toga -
WOW evo kupole Rajhstaga, vidi Brandenburška kapija, e sad sam na Unter den Linden, kakvi su ovo radovi i dizalice ovde, mislio sam da je to centar, nije valjda da tu nešto kopaju, vidi Humbolt Univerzitet, tu je i opera, aaauuuuuuu kakva ogromna katedrala (Berliner Dom) - minut posle toga - Aleksandar Plac - poslednja stanica.

Slika prikazuje šta sam prvo video kada sam izašao iz autobusa (taj na slici je baš na liniji koja ide od aerodroma Tegel do Aleksander placa).

Ranije TV toranj, sada turistička atrakcija


Stvarno impresivno. Trebalo mi je malo da dođem sebi, zastao sam malo da se orijentišem i opustim, posle svega što sam od jutra prošao. Pogledam prekoputa, kad ono -

Prekoputa Aleksander placa
osvrnem se, pogledam malo niže niz ulicu, i vidim ovo :

Ostao sam bez reči


Ulica se zove Karl Liebknecht str.
Dobrodošli u DDR.

Čekam autobus i razmišljam, pa dobro, ni ne treba da sruše skoro pola grada samo zato što su zgrade ružne, valjda će ih srediti u nekom momentu... I onda vidim kako ljudi prelaze pešački prelaz na crveno! Molim ?! PA VI STE NEMCI, TO JE PROTIV PRAVILA !!! Da li sam ja pogrešio avion? Kakav je ovo grad, vidi ima i pikavaca na trotoaru, pa ova Nemačka je potpuno propala...

Tek kasnije sam shvatio nekoliko stvari.
- Kao prvo, ranije nikada nisam bio u Nemačkoj. Drugo, svi utisci o životu tamo koje sam imao su poticali iz priča starijih, dakle onih prvih generacija gastarbajtera iz ex-Yu, koji su išli u zapadnu Nemačku, u Štutgart, Minhen, Keln itd. Retko ko je tada odlazio u Berlin. Raspitao sam se, retko gde u Nemačkoj pešaci prelaze na crveno. Mislim i da je u Srbiji, zahvaljujući gastarbajterima ranije, stvorena slika Nemaca koja ih prikazuje kao ljude koji poštuju sva pravila i drže se svakog slova svih propisa. Sada, posle nekoliko meseci života u Nemačkoj, mogu da kažem da to jednostavno nije tačno. Ali o tome u nekom narednom postu.

- Drugo, Berlin je posle ujedinjenja bio prilično neorganizovan grad, prvih par godina. Infrastrukturno, demografski i privredno. Stanovništvo se iseljavalo i odlazilo na zapad, dolazili su ljudi iz istočnog bloka, iz Brandenburga (nemačka pokrajina oko Berlina), izbeglice iz jugoslovenskih ratova (mahom iz BiH), iz Somalije, iz Eritreje, iz Sudana, iz ko zna odakle sve ne, privreda gotovo da nije postojala, Vlada i administracija su se sporo preseljavale iz Bona... Tek na početku dvehiljaditih se situacija popravila, pa se broj stanovnika povećava od 2003. godine. Stanovništvo je izmešano, ima ljudi iz celog sveta, iz različitih kultura i sa različitim stepenom "integracije" - integracije u Nemačkoj ili privikavanja na život u gradu.

- Treće, zapadni Berlin je tokom Hladnog rata bio izolovan od ostatka zemlje i važili su malo drugačiji zakoni, pa su navike da se ne poštuju baš sva pravila ostale.

- Četvrto, centar je prepun turista, iz celog sveta. Gde ima puno ljudi, ima i otpada.

- Na kraju, Berlin u poslednjih 10ak godina važi za Meku kreativne industrije (muzika, dizajn, web-tehnologije, umetnost u najširem smislu reči) pa je životni stil većine doseljenika iz drugih delova Nemačke uglavnom dosta opušten. U prilog tome, da citiram jednog kolegu Nemca, kada sam mu objasnio u kom kraju grada tražim stan (da ima zelenila, uredno podšišana trava, čisto, kontejneri na mestu, okrečene fasade, uredne terase, miran komšiluk) - rekao mi je - "Da, znam tačno na šta misliš, ja želim da pobegnem baš od toga, zato sam i došao iz Dizeldorfa u Berlin". Nisam znao šta da mu odgovorim.

Sve u svemu, Berlin možda na prvi pogled izgleda prilično čudno, mešavina stanovništva, građevinskih i istorijskih stilova, kao i vrlo burne i zanimljive prošlosti (ne samo u 20. veku) ali uvek treba imati na umu da Berlin nikako nije tipični nemački grad, već svet za sebe. Magnet za svakakve čudake (objasniću u kasnijim postovima), za biznis, za umetnost, za turiste (ima više turista godišnje nego Rim, bilo mi je teško da poverujem, ali tako je).

Jedan kolega mi je rekao - Vremenom, naviknućeš se na sve što ti je neobično i svideće ti se Berlin.

Sada, posle 10 meseci u ovde, počinjem da se navikavam na grad, postajem svestan na kakvo sam sjajno mesto došao i, iako ga ne osećam kao svoj grad, ipak mi je nekako prirastao za srce, tako neobičan, u nekim delovima ružan i haotičan, a negde uredan, čist, uglancan, sa toliko zanimljivih mesta za obilazak, toliko dešavanja svaki dan, toliko različitih ljudi koji su došli sa svih krajeva sveta. Jedna vrlo interesantna mešavina.

Rečima dugogodišnjeg gradonačelnika Klausa Wowereita - "Berlin is poor but sexy".

01 February 2015

Nemačka radna viza - praktično

Ovaj post je o podnošenju zahteva / apliciranju za nemačku radnu vizu. Iz jednog prethodnog posta, evo spisak potrebnih dokumenata (ako niste medicinske struke):
- 2x fotokopija fakultetske diplome, plus original na uvid;
- 2x overen prevod fakultetske diplome (od ovlašćenog prevodioca / sudskog tumača);
- 2x fotokopija prve stranice pasosa, plus original na uvid;
- 2x fotokopija potpisanog ugovora o radu, plus original na uvid;
- 2x popunjen obrazac zahteva za vizu;
- 2x potpisana izjava o tačnosti podataka (dobija se besplatno u konzulatu ili skinite odavde);
- 3x biometrijska fotografija;
- 60 EUR.

Popuniti obrazac koji je na srpskom jeziku i nije neka posebna mudrost, ali... neke stvari nisu same po sebi očigledne, a živeći u zemlji gde su propisi rastegljivi i čije tumačenje se razlikuje od šaltera do šaltera, moram da kažem da sam se tri puta zamislio nad nekim poljima.
Neko zvanično uputstvo za popunjavanje ne postoji, niti su službenici u konzulatu spremni (tj. raspoloženi) da vam pomognu, pa na to ne treba ni računati. 
Inače, obrazac koji se može skinuti sa sajta nemačke ambasade u Srbiji je na nemačkom, turskom, grčkom i srpskom, ali se popunjava na nemačkom.
Ono što meni nije bilo očigledno u prvom momentu je da se isti obrazac može koristiti u više situacija, npr u mom slučaju za zahtev za radnu vizu, ili za spajanje porodice ili za izdavanje boravišne dozvole po nekom drugom osnovu. Dalje, isti obrazac se koristi i u slučaju kada se aplicira iz matične zemlje i iz Nemačke, tj direktno u Kancelariji za strance (Ausländerbehörde).


Dakle, evo pitanja koja su mene zbunjivala.

13) Datum ulaska u Nemačku 
Da ne bude zabune, popunjava se samo prilikom podnošenja zahteva dok boravite u Nemačkoj, npr prilikom produženja vize. U slučaju da ste u Srbiji, ovo ostaje prazno.

14) Da li ste ranije boravili u SR Nemačkoj? Ako da, kada i gde?
Odnosi se i na turistički boravak, bez obzira kada je to bilo, dakle čuvajte stare pasoše :-)
15) Predviđeno mesto/adresa boravka u SR Nemačkoj?
Ako niste već u Nemačkoj, i nemate obezbeđen stan tamo, ovo ostaje prazno. Ili jednostavno upisati adresu kompanije gde bi trebalo da radite.





16) Doselio se dana ?
Kao i 13) ne treba popunjavati u slučaju podnošenja zahteva u Srbiji.







19) Kako ste smešteni?
Malo je verovatno da bi neko već prilikom podnošenja zahteva za radnu vizu mogao da zna gde će boraviti , ako dobije tu vizu. Ovo takođe može da ostane prazno.




Na kraju obrasca nalazi se još par dodatnih polja za popunjavanje, jedno od njih je i - predviđeno trajanje vize. Ovo nema smisla u situaciji da se zahtev za radnu vizu podnosi u Srbiji, jer u tom slučaju svaka viza je na tri meseca. U tom roku potrebno je u Nemačkoj prikupiti dodatna dokumenta (prijava prebivališta, poreski broj, itd. - o tome kasnije) i podneti zahtev za vizu za duže vreme. 
Dakle, ovde upisati bilo šta, godinu dana, tri meseca, šest meseci - svejedno je, viza će biti na tri meseca.

Da napomenem i da u neposrednoj blizini konzularnog odeljenja postoji bar 3-4, a verovatno i još više, agencija koje nude svoje usluge u štampanju i popunjavanju obrazaca, prevođenju dokumenata i čekanja u redu ispred konzulata. Siguran posao ...


Konzularno odeljenje nemačke ambasade u Srbiji nalazi se u Beogradu, Birčaninova 19a. Radno vreme je od 7,30h. U toku radnog dana postoji određen broj zahteva koje službenici ambasade mogu da obrade. Ja mislim da je to jedan zahtev za 15min. U konzularnom odeljenju postoje dva šaltera za prijem zahteva za vize. To znači da je broj zahteva prilično ograničen. Trenutno ne postoji način da se termin za predaju zahteva rezerviše preko ranije interneta/telefona/kako god, nego se zahtevi predaju isti dan, ako dođete na red.
Problem je što se red za upis u spisak formira već pre 7 ujutro. Ja sam, naivno misleći da je 7 ujutro dovoljno rano da dođem ispred konzulata i predam sve papire, kada sam izašao iza ćoška susedne ulice (konzulat je druga zgrada od ćoška) zastao zabezeknut prizorom koji sam video - ispred konzulata je već bilo 40ak ljudi u redu. 
Inače, ne vredi ići ponedeljkom, tada obično dolazi veći broj ljudi sa zahtevima za sezonske poslove (bebisiterke, radnici na građevini, na brodovima koji krstare Rajnom ili Majnom, u poljoprivredi isl) i koliko god rano došli, teško da ćete stići na red. Ovo sam pročitao na netu, napisala osoba koja je već prošla kroz ceo postupak.

Dobra vest u svemu ovome je što se prioritet daje osobama koje podnose zahtev za radnu vizu koja nije za sezonske poslove, dakle radna viza (moj slučaj) i spajanje porodice.
U svakom slučaju, posle stigao sam na red za predaju dokumenata vrlo brzo, posle nepuna tri sata (irony off). To vreme čekanja na zimi (bio je mart mesec, temp negde blizu 0 stepeni, vetar), ispred zgrade konzulata, u rano jutro, sa ne-baš-do-kraja popunjenim obrascima i sumnjom da li će sve dobro proći, sa ne baš ljubaznim službenicima ambasade, prvi put sam se zapitao - pa u šta se ja to upuštam, šta meni sve ovo treba, pa da li je moguće da su Nemci tako loše organizovani ili to namerno rade ovako, kako se uopšte odnose prema strancima u svojoj zemlji itd itd. 
Međutim, kada sam došao na red, kada sam ušao u zgradu, sve je išlo relativno brzo i bio sam napolju već za 20-25min. Šalterski službenici nisu bili (baš) toliko neljubazni koliko oni na ulazu. Zahtev predat, pitam kada bih otprilike mogao da očekujem odgovor - gđa na šalteru (pardon, iza šaltera, iza stakla i mikrofona, kao u nekom zatvoru iz američkog filma... ) odgovara - "ah, to svi hoće da znaju, a ne zavisi od nas. Obično je to 6-8 nedelja, ali vidim Vi idete u Berlin, u Minhenu i Berlinu se najduže čeka, možda bude i duže od toga". 

*

Trajalo je tri nedelje, ali pre svega zahvaljujući tome što je poslodavac sa svoje strane obezbedio da zahtev bude obrađen po ubrzanom postupku. Ovo je bio moj prvi susret sa nemačkom administracijom i dragoceno iskustvo da ni kod Nemaca ne funkcionišu sve stvari "kao sat". Bar kad je u pitanju državna uprava.